Sveprisutna smrt u okusu nara

Sinan Antoon, Voda za mrtve, Petrine knjige, Zagreb, 2022.

Roman Voda za mrtve iračkoga književnika Sinana Antoona napisan je na arapskom jeziku te u prijevodu samoga autora na engleski jezik objavljen 2013. u nakladi Yale University Pressa. Hrvatskim ga čitateljima početkom 2022. godine prezentira nova zagrebačka naklada Petrine knjige kao prvu knjigu prvoga kola, u prijevodu književnice Ivane Šojat s francuskoga jezika. Rođen u Bagdadu s trenutačnom adresom u New Yorku, ovaj nagrađivani irački prevoditelj, pjesnik i romanopisac autor je triju zbirki poezije i triju nagrađivanih romana, a roman Voda za mrtve (The Corpse Washer) nominiran je za nagradu Independent Foreign Fiction Prize 2014.

Prozopis je konceptualiziran u pedeset i pet dužinom nejednakih poglavlja, s unutarnjom, promjenjivom fokalizacijom, odnosno intradijegetički-homodijegetičkim tipom pripovjedača. Glavna figura ovoga književnoga teksta, mladi slikar Jawad Kazim, pripovijeda vlastitu životnu priču, naglašavajući ne samo intimizirane, privatne momente već daje i preciznu informaciju o ratnom vihoru koji je zameo rodni mu Bagdad 1991. Nije stoga pogrešno pretpostaviti da je prozopis Voda za mrtve kompleksan roman koji tematizira rat u Iraku, nezahvalnu poziciju u javnosti neostvarena umjetnika (i humanista prije svega) za vrijeme ratnih stradavanja, bogatu šijitsku tradiciju uz otajstveni karakter rituala pranja pokojnika te neprežaljenu, izgubljenu ljubav.

Roman započinje jednim od mnogih Jawadovih snoviđenja koja su tijekom cijeloga romana česta, gotovo sveprisutna; alegorijskoga su i metaforičkoga karaktera, prepuna simbola, a katkad prerastaju u jasni predosjećaj nesretnih događaja u javi. Antoonova je kratka, jednostavna rečenica dovoljno snažna u prijenosu narativnoga potencijala Jawadove nezavidne, teške priče. Prije interpoliranja ratnih događanja i situacije u Bagdadu u osobnu priču, Jawad progovara o svojoj obitelji i atmosferi što u njoj vlada tijekom različitih razdoblja: čitatelj saznaje o Jawadovu starijem bratu Ammouriju kojega je silno volio i na kojega je u određenim životnim fazama bio ljubomoran; o snažnoj figuri oca, koji u skladu s pravilima patrijarhata biva strogim autoritetom, te brižnoj majci koja o obitelji predano brine u obliku kućnoga anđela, čuvarice kućnoga ognjišta. Ammouri, voljeni sin prvorođenac obitelji Kazim, u mladosti se već opredijelio za studij medicine, a buntovni Jawad želi postati umjetnikom iako mu je otac namijenio posao koji se u obitelji nasljeđivao generacijama – posao pranja mrtvih. Kroz tekst saznajemo o tom posebnom ritualu, svojstvenom šijitskoj tradiciji premda posljednji čin brige o pokojnicima i pripremanje za zagrobni život nisu nepoznati ni zapadnoj civilizaciji, no ipak u nešto drukčijem obliku. Jawadov je otac religiozan, predan vlastitome pozivu koji smatra čašću i blagoslovom, a iz Jawadove pozicije detaljno upoznajemo proces pranja koji oživotvoruje i mladićeva reakcija na spoznaju o sveprisutnosti smrti akumuliranoj u plodu stabla nara, u dvorištu kuće za pranje mrtvih. Iako mladi Jawad niti dijeli očevu želju za preuzimanjem njegova posla niti vjeru u svemogućega Boga, marljivo radi, predano pomaže ocu učeći sve korake obrednoga pranja i omatanja mrtvoga tijela pokrovom. Sudbinska situacija Iraka koja je uslijedila, naizgled veća od Jawadove osobne priče i dječačkih želja, stvara prostor za preokret.

Potresni su opisi ratnih razaranja važnih bagdadskih vjerskih, akademskih, kulturnih i političkih institucija te važnih društvenih središta, a iz Jawadove pozicije još su strašniji, ispunjeni tugom, nasiljem, gubitcima, sjetom, racionalnim strahom i osudom svega što je prethodilo bombardiranju. Američka je invazija na Irak, iz Jawadova očišta, prikazana kroz mučno protusjećanje; progovaranje utišanih jedinki koje do određenoga razdoblja u globalnoj javnosti nisu imale prostor za priču, svjedočenje, osudu. Jawadov uzdrmani mladi život još je jednom potresen gubitkom voljene i nikad prežaljene Rim. Nedostatak umjetničke inspiracije i stvaranja u glavnom je junaku uništio rat svojim punim zamahom, pa bilo koji pokušaj odlaska ili bijega iz grada rezultira neuspjehom.

Isprepletanjem Jawadove mučne sadašnjosti sa sjećanjem na minule dane mladosti (studiranje, prve erotske momente, služenje vojnoga roka), uz neprestanu prisutnost jezivih snova kojima redovito prodefilira horda poznatih i nepoznatih pokojnika ili egzekutora pod kukuljicama, u romanu je stvoren tematsko-vremenski koloplet u čijem je središtu snažno psihološko, socijalno i moralno motiviran, ali i dalje slab i nemoćan junak u odnosu na svjetsko zlo. Iterativnost takvih narativnih sekvenci potvrđuje Jawadovu autsajdersku poziciju i produbljuje jaz nesreće koja ga neprestano prati, a koju samostalno nije ničim skrivio. Referiranje na likovnu umjetnost i prikaz erotskih momenata s Rim točke su predaha od nesrećom, ratom i smrću kontaminirane fabule. Narativnim postupkom uvođenja likova svjedoka, koji nerijetko preuzimaju i funkciju pripovjedača-svjedoka (Hammoudi, Bassir, Sabri, Sayyid Jamal al-Fartousii), Jawadova se doživljajna i iskustvena perspektiva ne sužavaju i ne destabiliziraju. Štoviše, obje se šire, potvrđuju i upotpunjuju sličnim iskustvima onih čija je patnja slična vlastitoj.

Voda za mrtve Sinana Antoona roman je za znatiželjne čitatelje čvrsta želuca, čitateljskim iskustvom priučene opisima ratnih razaranja, uništavanja, ljudske patnje, trauma, žaljenja i gubitaka. Iako hrvatskom prostoru nije strano (ni vremenski daleko) ratno iskustvo, ovaj roman osvješćuje da je istih godina prošloga stoljeća metastazično ratno tijelo zahvatilo i još jedan prostor, šireći još patnje, uništenja i straha. Jawad Kazim primjer je neostvarena umjetnika od kojega ničim zasluženi ratni vihor stvara perača mrtvih, potvrđujući grotesknu moć proizvoditelja rata kojemu se običan čovjek, u vrtlogu nametnutoga zla, šokiran njezinom snagom – ne snalazi, duševno se raspada i ne usudi se nadati svjetlijoj budućnosti.

Antoonov roman Voda za mrtve važno je čitati upravo sada, u još jednom nemirnom svjetskom razdoblju, i o njemu pomno promišljati u tvrdim vremenima koja nam nepozvana, ali zasigurno, predstoje u bliskoj budućnosti.

Ana-Marija Posavec

Izvor naslovnice: Voda za mrtve knjiga autora Antoon, Sinan – VBZ online bookstore

Comments are closed.

Sva prava pridržana 2022., Filozof iz Osijeka

Pravila privatnosti