Sijanje straha kao oruđe protiv nepoželjnih

Shirley Jackson, Oduvijek živimo u dvorcu, Vorto Palabra, Zagreb, 2022.

Posljednji od šest objavljenih romana američke književnice Shirley Jackson, naslova Oduvijek živimo u dvorcu (We Have Always Lived in the Castle, 1962.), na repertoaru svim ljubiteljima gotičkoga romana u Hrvatskoj našao se početkom 2022. godine, u prijevodu Anje Majnarić i pod okriljem naklade Vorto Palabra.

Autorica je svoj književni opus utemeljila na obradi elemenata svojstvenih gotičkoj književnosti, naglašavajući pritom psihologizaciju neuobičajenih likova i mračnu atmosferu mjesta zbivanja. Tim je elementima, u izvedbenom i žanrovskom smislu, Jackson u svojim djelima pridružila motive horora i misterija, ne odmičući se pritom od svojega tekućeg, dvadesetog stoljeća. Dvije godine prije smrti (1965.) svoj je književni opus zatvorila upravo ovim romanom, već u samome naslovu ističući motiv dvorca kao doma – raskošne i mračne vile nekoć profinjene, cijenjene obitelji; velebnoga zdanja koji glavnoj junakinji Mary Katherine Blackwood, njezinoj sestri Constance i stricu Julianu biva jedino pravo utočište nakon nemiloga događaja.

Ispripovijedana iz pozicije pripovjedača u prvoj osobi, priča o životu u dvorcu konceptualizirana je u deset poglavlja te započinje naizgled bezazleno samopredstavljanjem osamnaestogodišnje Mary Katherine (Merricat) Blackwood. Proklizavanje u prostor nesvakidašnjeg junakinja nastavlja prezentiranjem vlastitih neobičnih navika koje sugeriraju na ono što, u odnosu na usustavljenu društvenu konvenciju, držimo neuobičajenim, izokrenutim, mračnim, grotesknim. Čitatelj saznaje odmah i da su svi članovi obitelji Blackwood, osim strica Juliana, sestre Constance i najmlađe Merricat – mrtvi. Upravo misteriozna, ne tako davna smrt imućnih Blackwoodovih dodatni je razlog nepovjerenja i poprijekih pogleda stanovnika mjesta na ostatak obitelji, što Merricat direktno objašnjava, bez napregnutih i nepotrebnih eufemizama, jasnim zaključkom: „Mještani sela oduvijek nas mrze.“ Koliko daleko može dosezati netrpeljivost kolektiva seoskoga mjesta prema neobičnom, društveno neprihvatljivom Drugom nije nepoznat motiv u književnosti, a u romanu Oduvijek živimo u dvorcu prisutan je u naglašenim oprekama normalno – nenormalno,  unutrašnjost doma – vanjski svijet, život – smrt.

Junakinja Merricat primjer je nadasve netipičnoga književnog lika agorafoba. Strah od ljudi ne ispoljava na očekivani način; stoički podnosi uvrede drugih i dječje pjevušenje pogrdne pjesmice koja sugerira na nedavno trovanje Blackwoodovih. To se događa utorcima i petcima kada se Merricat upućuje u selo po namirnice, a umjesto vrtoglavice, slabosti ili preznojavanja, um smiruje izmišljenom brojalicom koja joj pomaže doći od jedne do druge točke, susprežući tako nagonski impulzivne, uglavnom agresivne reakcije ili pak zamišlja vlastitu kuću – na mjesecu. Sputavajući akciju na reakciju, koja bi u javnosti maloga mjesta po drugi put označile katastrofu Blackwoodovih, uglavnom uspijeva izbjeći sukobe. Merricat neuspješno skriva osjećaj nelagode od okoline, što mnogi pojedinci iz sela primjećuju i nastavljaju sa zadirkivanjima ili podbadanjima (Jim Donell). Za Mary Catherine vanjski je svijet neprijateljski i prijeteći prostor, no strah ne amortizira bezglavim bijegom od ljudi ili pritajenom tugom. Naime vlastiti strah potiče njezin psihološki prostor na njegovanje negativnih emocija koje, prema opisima, dostiže stupanj mržnje upućen svima živućima izvan zdanja Blackwoodovih: „Željela sam jednoga jutra ući u samoposlugu i ugledati ih sve, čak i Elbertove i djecu, kako se na podu grče u bolovima i umiru.“ Upravo je za Merricat ta velebna, mračna kuća mjesto sigurnosti, topline, ljubavi, prijeko potrebne rutine, uobičajenih navika, jasnih pravila, prividnoga zaustavljanja vremena. Iako Merricat ne poštuje opće higijenske standarde (ne voli se kupati, ne voli pse i ne voli buku) te neprestano blatnjava uživa u ograđenom pošumljenom dijelu izvan dvorca s mačkom Jonasom (s kojim nerijetko i komunicira), jedino donekle prihvaća blage opaske voljene sestre Constance i ujaka Juliana, ali ih ne prima k srcu. Vođena vlastitom logikom, pravilima samo njoj znanima, u čiju ispravnost ni u jednom trenutku ne sumnja – šašava je Merricat pokretač radnje, neukrotiva pustolovka te pojačivač jezive atmosfere, posebice pri opisivanju zakapanja određenih predmeta oko zdanja Blackwood koje praznovjerno drži svojim štitovima. Svim magijskim zanesenjacima nameće se zaključak da je u ovom romanu neobična Merricat zapravo inicijator visoko imitativnog oblika magijske prakse znanoga kao simpatička magija, pri kojemu se „poistovjećuju određeni predmet ili magijski čin sa stvarnom osobom ili prirodnom pojavom, te tako predmet ili čin utjelovljuje osobu ili radnju na koju se tom praksom želi djelovati“ (Vukelić, 2021.).

Sestra Constance Merricatina je nepotpuna suprotnost i u pojedinim situacijama, nakon odbačenih optužbi za ubojstvo roditelja, razmišlja o preseljenju iz kuće Blackwood koja je u posjedu obitelji već generacijama, ali od toga nauma trajno odustaje jer je sestra razuvjerava.

Figura strica Juliana, koji kratak ostatak života provodi u invalidskim kolicima,  važna je za tijek rekonstrukcije kobnoga dana višestrukoga neriješenog ubojstva.

Obiteljska kuća Blackwood glavno je mjesto radnje, ovjenčano mirnoćom i jezivošću. U njoj vlada opsesivno-kompulzivno ozračje vidljivo u odnosu prema predmetima kao sastavnoga, nezaobilaznoga dijela doma – živućega prostora – koji kroz prizmu glavne junakinje ne funkcionira kako treba ako svaki predmet nije na svom mjestu, točno onako kako je to bilo prije smrti roditelja. Iznenadnom pojavom zaboravljenoga rođaka Charlesa, Merricat predosjeća nadolazeću promjenu te u skladu sa svojom izobličenom psihofizičkom slikom uspijeva razaznati njegove neiskrene namjere. Doživljavajući ga kao podmukloga neprijatelja koji utječe na Constance te kao prijetnju zakonitostima vlastita doma i svega u njemu, Merricat se služi raznolikim, opasnim metodama kako bi razotkrila Charlesovu perfidnost i zauvijek ga otjerala iz zdanja Blackwood.

Roman Shirley Jackson otvara mnoga zanimljiva, ponegdje i oprečna pitanja. Pripovjedačka je pozicija glavne junakinje jedina, a samim time i sužena. Pitanja o međuovisnosti sestara, jedinih ženskih preostalih članova stare obitelji dopunjuje i pitanje o svjesnom žrtvovanju, zatočenosti, zatvorenosti, nemogućnosti ostvarenja „sposobnije“ i tjelesno privlačnije sestre Constance izvan doma Blackwood. Problematiziranje odnosa seljaka prema imućnijim obiteljima još je jedan od punktova koji promatramo iz Merricatina očišta, a ono uza se veže i pitanje (nedostatka) svijesti vlastite krivnje u odnosu na počinjeni zločin koji tijekom cijeloga romana ostaje tinjajuće marginaliziran, a razotkriva se tek krajem djela, narativnim postupkom brutalističkoga prikaza kolektivnog bijesa, razaranja i pljačke bogataške obiteljske kuće kojom Jackson potvrđuje agresivni nagon kako kod „nenormalnog“ pojedinca – tako i kod „normalnoga“ kolektiva koji se onodobno usuđuje osuđivati Drugoga.

Koliko smo ljudi i jesmo li, u vlastitoj (pod)svijesti, uvijek „normalni“? Jesmo li ikada ikome, iza zatvorenih vrata, dok smo sami sa sobom ili izvan sebe, u tami vlastite skrivene psihološke sobe, poželjeli zlu sudbinu? Je li takvo razmišljanje „nenormalno“ i u kojoj mjeri? Jesmo li (ne)dovoljno možda praznovjerni; skrivamo li od svijeta „normalnih“ svoje male „nenormalne“ talismane, amulete, rituale za dobar dan ili uspjeh? Postoji li osoba o kojoj smo toliko ovisni, pokatkad u isti mah „nenormalno“ i bezazleno manipulativni u svrhu ostvarivanja vlastita cilja? Doživljavamo li, možda, svoj dom dvorcem u kojemu samo mi znademo poredak predmeta, misli i pravila?

Je li moguće da posljednji, umnogome suvremeniji (ženski i gotički) roman Shirley Jackson odgovara na postavljena pitanja – čitatelj će moći odgonetnuti analizira li primjereno žanru sebi samoj jednostavnu, drugima kompliciranu, specifičnu, iskrenu i šašavu Merricat.

Ana-Marija Posavec

Izvor naslovnice: Knjiga Oduvijek živimo u dvorcu Shirley Jackson | Knjižara Znanje

Comments are closed.

Sva prava pridržana 2022., Filozof iz Osijeka

Pravila privatnosti