Prazni estonski želudac, utjelovljeni “kuningas” i stvarna snaga melankolije

Meelis Friedenthal, Pčele, Fraktura, 2018.

Roman Pčele drugi je po redu prozopis estonskoga sveučilišnoga profesora teologije i povijesti, Meelisa Friedenthala. Na hrvatskoj je književnoj sceni predstavljen u nakladi Frakture, šest godina nakon prve objave u Tallinu 2012. i osvojene Nagrade Europske unije za književnost. Afirmiran kao pisac znanstvene fantastike, Friedenthal se u Pčelama upušta u slikovito, mistično i mračno dočaravanje atmosfere estonskoga grada Dorpata u sedamnaestome stoljeću, današnjeg Tartua. Glavni junak Pčela stanoviti je osobenjak imenom Laurentius koji napušta grad Leiden te putuje u Dorpat kako bi nastavio studij medicine i vlastita istraživanja. Kako boluje od crne žuči, svakodnevnih napada vrućice i zamućene perspektive, Laurentius se ne zbližava s ljudima oko sebe. Jedina je pratnja na njegovu putu u početku romana papiga aleksandra, imenom Clodia. Nesretnim slučajem, pod naletom vremenskih prilika netrpeljivog estonskog podneblja, Clodia ugine na putu do Dorpata.  Dezorijentiran i usamljen Laurentius nastavlja put do Dorpata, no stanje mu se pogoršava. Putovanje u improviziranoj kočiji s više ljudi popraćeno je neobičnim, gotovo bizarnim događajima koji ponovno u junaku uzburkavaju ionako labilne emocije, bude sjećanja te potiču filozofska promišljanja o postojanju duše, njezinom staništu i (be)smrtnosti. Laurentiusovo doživljavanje Dorpata, njegovih žitelja, teškog stanja seljačkoga stanovništva i uvid u život studenata i profesora na sveučilištu ovijeni su mističnim sivilom, proučavanjem demonskih sila koje poprimaju znanstvenu dimenziju i prodornim smradom prošlosti nataloženim u Laurentiusovim nosnicama i opterećenom sjećanju.

Roman Pčele konceptualiziran je u dvadeset i osam poglavlja s uvodom, točnije – u sedam dana raspoređenima prema poglavljima koja prate djelovanje junaka ujutro, u podne, poslijepodne, navečer i tijekom noći. Takav odabrani narativni okvir nije slučajan. U prvome planu istaknuto je psihofizičko stanje protagonista u kolopletu obveza koje ima izvršiti dolaskom u Dorpat. Bez aleksandre, namjernog simbola održavanja balansa u Laurentiusovoj oboljeloj svijesti i izmučenom tijelu, svaka se obveza čini zahtjevnijom i težom. Laurentiusovim dolaskom u Dorpat pred čitateljem se nižu uznemirujuće slike ne samo zlokobne prirode pod vladavinom hladnoće i kiše već i gladi koja žitelje dovodi doslovno do ludila, siromaštva, razbojništva i raznolikih oboljenja zbog nehigijenskih životnih uvjeta. U romanu je prisutno pripovjedno višeglasje što naglašava autorovu svijest o promjeni perspektiva priče i važnosti  oživotvorenja likova. Osim Laurentiusa, koji nam je predstavljen kroz prizmu ekstradijegetičkog heterodijegetičkog (sveznajućeg) pripovjedača, u prozopisu se također probija pripovjedno ja gladnog mršavog starca s iskustvom mahnitog proždiranja Laurentiusove mrtve aleksandre i skrivanja u štaglju gdje su davno spaljeni zatočeni živi ljudi, te iskustvo očajne majke bolesne djevojčice koja prima Laurentiusov lijek i biva beskrupulozno ubijena zbog ljudskoga praznovjerja.

Kroz roman se provlače problemi medicinskih i znanstvenih dostignuća, rezultata na području liječenja, prožimanja znanstvenih i religioznih promišljanja, osuda površne pobožnosti, važnost tumačenja simbola u snovima, prebiranje po upamćenom sadržaju sjećanja i prodiranje u srž praznovjerja uz neizbježne narodne legende o vrbin-kralju (est. kuningas). Dočaravanje sumorne atmosfere upotpunjuje i prikaz izvođenja kazališne predstave u improviziranom sveučilišnom teatru gdje se prikazuju neobični odnosi između Orfeja, Euridike, boga Apolona i Dionizijevih sljedbenica bakhantica, prožeti alegorijom i njegovanjem činjenice da kazalište odražava i kritizira trenutačnu ljudsku stvarnost s pomoću prikazivanja mita. Priča je prožeta i evidentiranjem profila sveučilišnih intelektualaca i profesora koji prate istraživanja svojih kolega s drugih područja, međusobno se čitaju, dopisuju pismima, savjetuju jedni druge i tako nastoje doći do novih spoznaja.

Gdje su, dakle, u cijelom tom prikazu vlažnog, mračnog, blatnog, gotovo demonskog Dorpata – pčele? Odgovor leži u Laurentiusovim snoviđenjima i uobrazilji koja je rezultat njegove nesvjesne obrnute simulacije. Nasuprot svemu postojećem oko protagonista, u srži prožeto tminom, stoji imaginarni svijet predvođen antropomorfiziranom Clodijom i mjestom gdje je čovjek poput Laurentiusa poželjan, gdje se osjeća ugodno. Nasuprot gorkom kruhu i ukiseljenom pivu Dorpata, u njegovu umu, nakon jednoga od razgovora sa studentima o pčelama, od djevojke Clodije dobiva meki kruh, okrepljujuće piće i, na kraju – med; simbol bogatstva i slatkoće, životnoga obilja. Upravo je ta imaginarna Clodijina slatkoća potrebna Laurentiusu za borbu protiv uznapredovale crne žuči koja mu iscrpljuje tijelo, melankoličnoga stanja njegove duše koje ga sputava u promjeni na bolje.

Pčele Meelisa Friedenthala (grč. melissa = pčela medarica) tekst je prožet mnogim vjerodostojnim povijesnim informacijama i intertekstualnim punktovima na koje autor ukazuje nakon završetka romana, u napomenama. Imati nam je na umu kako je ovaj mračni, mistični roman ipak proizašao iz pera akademskog profesora te mu predstavljaju novinu višeslojnost literarnog nanosa, raspoređivanje motiva, njihova obrada na primjereni način, stvaranje atmosfere i oblikovanje likova. Isticanje i opisivanje sinestezijskih izazova konstruiranog lika melankolika i njegovo funkcioniranje zauzimaju najvažnije mjesto oblikovanja i tijeka priče.

Friedenthalov tekst navodi na zanimljiva sveopća i aktualna pitanja. Ne težimo li svi izaći iz nebiranog i nametnutog svog blata, ostaviti neke svoje kišovite podignute gradove za sobom i doći na mjesto gdje pripadamo, kušati netom ispečen ukusni kruh, zasladiti se zlaćanim medom i svjedočiti tuđem prihvaćanju naše posebnosti? Vjerovanje da je pčela simbol duše, simbol ponovnog rađanja i umiranja bijaše rasprostranjeno starim civilizacijskim svijetom, posebno u Egiptu i temeljni je motiv koji s krajem romana opravdava naslov. Je li Laurentius, zanimalo bi čitatelja, pronašao svoje mjesto nakon patnje tijela glađu, pokušaju izjednačavanja svojih tjelesnih sokova u negostoljubivom Dorpatu i je li uspio pobijediti melankoliju – znaju na kraju priče Clodija i – pčele.

Ana-Marija Posavec

Comments are closed.

Sva prava pridržana 2022., Filozof iz Osijeka

Pravila privatnosti