Pakao na zemlji kroz dječje oči

Julijana Adamović, Divlje guske, Hena com, Zagreb, 2018.

            Vukovarska književnica i socijalna psihologinja Julijana Adamović u regionalnom je slavonskom kontekstu, a potom i šire, čitateljskoj publici poznata knjigovnim opusom koji čine nagrađene zbirke kratkih priča, roman za mlade i zbirka poezije. Roman Divlje guske njezin je duži prozopisni prvijenac čija je pojavnost 2018. odjeknula među čitateljima, ali i hrvatskom književnom kritikom. Julijana je Adamović u prosincu 2019. primila nagradu Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za roman koji se čita osjenčan nelagodom, ali i u jednakom tonu osvjetljava tajne života minulih vremena te zaboravljenih, srušenih ideala (ne samo) jednoga djetinjstva.

            Prozopis Divlje guske ispisan je u četrdeset i četiri poglavlja koja variraju duljinom, ali ne odskaču snagom i uzročno-posljedičnom organizacijom. Naglašen dječji „mi“, koji u rečeničnom prezentu pripovijeda o događajima što potresaju još uvijek nezreli, a već na početku okrhnuti dječji svijet, nerijetko navodi čitatelja na zaključak da je riječ o dvjema djevojčicama, točnije – blizankama koje isto misle, isto osjećaju, planiraju, čine i nakon toga zajedno ispaštaju. Čitatelj zapravo uranja u unutrašnji svijet djevojčice i dobiva uvid u najskrivenije dijelove njezine psihe iako već na početku nailazimo na pripovjedni glas u množini.

Djelo je oblikovano isprepletanjem dužih pripovjednih sekvenci, kraćih opisa interijera, eksterijera, osoba koje se pojavljuju pri određenom događaju, s većim naglaskom na iznošenju vlastitih emocija i ponašanja pripovjednoga „mi“, ujedno i glavnoga lika. Dijalozi su rjeđi, nerijetko prepričani iz pripovjedačkoga očišta, što u čitatelja može pobuditi sumnju u istinitost iznesenoga. U centru pozornosti teksta glavna je junakinja djevojčica predškolske dobi. Ona odrasta u ruralnom okruženju ispunjenim siromaštvom; u središtu je sukoba majke i Babe te svjedok žustrih, nasilnih svađa između majke i oca – što rezultira strahom, šutnjom, povlačenjem u sebe, tjelesnim „zamrzavanjem“, mokrenjem u krevet te skretanjem roditeljske pozornosti na sebe naizgled bezazlenim podvalama.

Težište djela usmjereno je neprekidnoj borbi dviju, za jedno djetinjstvo važnih i u provođenju vlastite volje nepokolebljivih ženskih osobnosti koje se neprestano nadmeću za dječju (ali i onu mušku) naklonost, pozornost i ljubav. U tom metežu uvreda, psovki i manipulacije djetetom, zaslijepljeni ženski likovi ne vide vlastitu podjednaku grubost, ali i to da djevojčica, u nametnutom rascjepu između onoga što komu smije reći i što prema kome smije osjećati, zapravo tek želi biti voljena, prihvaćena, shvaćena, mirna: „Dok Kolja vadi stvari iz auta, majka se već sabrala i primila oca ispod druge ruke pa ga sad skupa vode do sobe i kreveta. Pomislimo kako je to divno. I kako bi bilo još više divno da mama, Baba i tata tako ostanu zauvijek. Čak ne moraju grliti ni nas dvije. Neka nas samo vole, makar i na daljinu. Bez vike i galame. I bez ljutnje oko toga tko koga voli i voli li više ili manje“ (Adamović, 2018: 52.). Konflikt prestaje u trenutku obiteljskoga preseljenja – dalje od Babe, ali i djelomičnim „nadrastanjem“ pripovjednoga „mi“ koji tek u posljednjoj rečenici romana postaje pripovjedno „ja“ – dakle prva i jedina osoba teksta. Prozopisom paradiraju i mnogi sporedni likovi, sami za sebe junaci, u jadu svoje seoske priče. Kroz dječju su prizmu većinom groteskno prikazani, istodobno izazivajući jezu, strah, nerijetko i podsmijeh pri opisima te na taj način upotpunjuju nakaznost prostora, ljudi i običaja.

            Roman Divlje guske narativni potencijal ostvaruje u razradi temeljnih postavki, a to su odgovori na pitanja – kako nastaje istraumatizirana osoba te kako ju trauma trajno i nepovratno određuje u djetinjstvu. Kroz cijeli se prozopis kao dimna koprena provlači pješčana boja zaostalosti ruralnoga prostora te maljava, blatnjava nutrina ljudi koji ne znaju za bolje od onoga što čine – jer ih nitko nikada nije podučio drukčijem funkcioniranju. To je vidljivo kroz prikaz međusobnoga okrivljavanja za sudbinske pogreške – zbog čega nerijetko pate oni najmanje krivi (djeca); kroz prikaz općega nemara te u izazivanju pojedinih smrti (ljudskih i nevinih životinjskih). Ljudski je unutrašnji mrak prikazan i kroz istančanu netrpeljivost, čak i mržnju pojedinih likova prema nacionalnom Drugom: „Kad zaboravi na Bosance, Ruse, vlast i Mađare, vjerojatno će još koji put napomenuti kako ju je na tržnici prevarila Totica i dodati kako su Totovi veliki lopovi, a ko krade, taj je sposoban za svaki grijeh i da na švapskom tot znači i „mrtav“, pa nek se onda mislimo“ (isto: 200 – 201). Izlaz iz tog mračnoga kruga svakidašnjih i neprekidnih zala djevojčica nastoji, osim u dvojnom identitetu, pronaći i u Guski od krep papira, zabravljenoj iza vrata u sobi sa zaboravljenim stvarima. Tom predmetu djevojčica snagom mašte i oživljavanja pridaje metafizičke osobine te se s njom se u vlastitoj tišini i kroz crteže konzultira o događajima koji slijede, a nerijetko i poistovjećuje nazivajući se, kroz svoj „mi“ glas – divljom guskom.

Od početka je romana uočljivo da Julijana Adamović vješto slika riječima uništeni svijet odraslih, prepun nesretnih, tjelesno bolesnih i emocionalno tvrdih persona, a i napetost je u ovoj prozi ostvarena nešto drukčijim putem od uobičajenih suvremenih psiholoških romana. Prikazani svijet zagađuje psihološki dječji horizont te time glavnu junakinju potiče na pojačanu anticipaciju, ali i vlastito neprekinuto otuđenje. Jednako je tako, kroz dinamična i slikovita poglavlja, bližeći se kraju romana evidentan i zaokret prema točki finalizacije – nakon četrdeset godina razrješuje se dugoočekivani misterij divljih gusaka. Mahom kratka rečenica, obilježena snažnim perifrastičkim dosjetkama, hiperbolizacijom koja pojačava doživljaje pripovjednoga unutrašnjega glasa i personificiranje predmeta svojstvene su ćudljivoj, posebnoj junakinji koja dugo ostaje prisutna u čitateljskoj svijesti. 

Tražimo li dno u dubinama naših mrakova, negativnih emocija ili vlastitih karakternih mana, Julijana Adamović upućuje nas da zavirimo u duboki ponor prošlosti (T. Mann), i to vlastite, te protresemo vlastito pamćenje poput ustajale ponjave na svježem zraku, a u njoj ljude i događaje vezane uz naše najranije dane. Jesmo li u to doba bili tek ranjene guske, mladi vrapci željni leta ili plahi divlji zečevi, možda, implicira roman – otkrijemo tek desetljećima kasnije. Kad skupimo hrabrosti. I svjesno imenujemo traumu.

Ana-Marija Posavec

(izvor naslovne fotografije: Divlje guske | Julijana Adamović | Beletristika domaća prodaja | Cijena | Akcija | Hrvatska (hena-com.hr))

Comments are closed.

Sva prava pridržana 2023., Filozof iz Osijeka

Pravila privatnosti