Razmišljanja uz knjigu “Jeziku je svejedno”

Prisustvovala sam još u prosincu 2019. godine predstavljanju knjige pod naslovom Jeziku je svejedno autora Anđela Starčevića, Mate Kapovića i Daliborke Sarić. Predstavljanje knjige održalo se u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici u Osijeku. Dojmilo me se cjelokupno predstavljanje knjige jer su se navedeni autori uistinu potrudili predstaviti nam što ih je nagnalo da sastave priručnik nešto malo drugačiji i nekonvencionalniji od onih na kakve su navikli svi oni kojima je jezik područje interesa. Njihovi argumenti uz domišljate pošalice kojima su nam predstavili svoj rad zadržali su moju pozornost sve do kraja predavanja.

Ono što je na mene ostavilo najsnažniji dojam jest njihov kritički odnos prema postavljenim dogmama i pravilima u jeziku a koje se nužno provlače kroz većinu jezičnih savjetnika hrvatskoga jezika, no nikada ih ni jedan autor nije sagledao s drugačije strane (ili to nije htio). Autori svojom knjigom otvaraju brojna pitanja koja se, priznajem, ne bih sjetila sama postaviti, a vezana su uz način na koji se danas koristimo standardnim hrvatskim jezikom i koji se nameće svojim govornicima kao znanstveno provjerljiv. Mnoge takve nesrazmjere svakodnevne uporabe jezika i oblika koje se smatra jedinim i pravilnim, autori su nastojali objasniti u nešto drugačijem svijetu ili svjetlu ideologije pod kojom su takva pravila i djelomično nametnuta svim govornicima hrvatskoga jezika.

Ne mogu reći da sam se složila u svim razmišljanjima. Jedan od primjera koji mi je ostao u sjećanju jest primjer riječi obadva koju nerijetko danas možemo čuti kod mnogih govornika hrvatskoga jezika koji nisu jezični stručnjaci, ali autori smatraju da taj jezični pleonazam nije nužno nešto što bi trebalo izbaciti iz našega jezika pod strogim uvjetom. Po mom mišljenju ovakvi primjeri pleonastičnih izraza, ali i poneki drugi, poput sići dolje ili popeti se gore (navodim vlastite primjere) nisu estetski lijepi d ih se čuje. Štoviše, posljednja dva izazivaju podsmijeh kod onoga tko sluša i razmišlja o značenju tih izraza. No priznajem kako im u potpunosti držim stranu kada je riječ o tome da bi se jezik trebao prilagođavati svojim govornicima i slijediti to načelo u prvome redu. Zaista je puno riječi u jeziku koje su teške za izgovor i pisanje, a nisu nezamjenjive nekim lakšim izrazima. Napominjem kako je ovo tek subjektivan dojam koji sam i sama stekla studirajući hrvatski jezik. Pitanje koje mi se uvijek otvaralo u glavi bilo je naravno ideološke naravi. Jesu li različite političke ideologije nametnule govornicima hrvatskoga jezika određena pravila pisanja i govorenja pri tome misleći isključivo na vlastite ciljeve, ali ne i dobrobit jezika i njegovih govornika?

Svojim budućim učenicima preporučila bih ovakav tip predavanja zato što sam imala priliku čuti mišljenja studenata koji su ispravljali učeničke zadaće i ostale pisane radove, a koji su uočili problem s kojim sam se i sama često susretala tijekom svojega školovanja – učenici se boje literarno izraziti u svojim pisanim radovima jer previše obraćaju pozornost na ispravnost onoga što se piše, a ne i na estetsku vrijednost samoga teksta. Mišljenja sam da kada je riječ o književnosti jezična dogma ne bi smjela igrati veliku ulogu osim ako nije riječ o tome da je sam autor stavio naglasak na jezični izričaj odnosno formu, a ne sadržaj. Nastavnici u pogledu eseja moraju učenike upoznati s važnošću forme. Radovi u kojima učenici trebaju izraziti svoju pisanu kreativnost kao što su školske zadaće ili neki literarni radovi učenicima bi trebali služiti kao način na koji izražavaju svoju maštu i ideje, naravno, uz neke određene mjere u kojima bi se služili pravilnim jezičnim izričajem jer bez dobro konstruirane rečenice, nažalost, i smisao brzo tone.

Mislim kako je manji problem strah koji se ne bi smio pojaviti kod učenika kada je riječ o ocjenjivanju njihova pravopisa ili izražavanja u takvim situacijama jer učenici pod takvim pritiskom teže izražavaju svoje misli i možda ih to može sputati. Svaki nastavnik bi trebao moći prepoznati kod literarno nadarenoga učenika, a koji se po prilici slabije snalazi na planu pravopisa i gramatike, njegov talent za osmišljavanje nekoga novoga svijeta ideja. Moram naglasiti kako sam svjesna toga da nije dovoljno tek imati ideje, već ih i valja znati oblikovati tako da one budu približno  razumljive onome koji će ih pokušati razumjeti, a tome, naravno, služi jezik. Pravilna upotreba riječi i rečeničnih konstrukcija nepobitno su nužne jer ideje i mašta gube svoj smisao kada ih nismo u mogućnosti prenijeti drugome, ali ne treba pretjerivati ni u čemu pa tako ni kada je riječ o jeziku jer tako umjesto da podižemo mase obrazovanih i elokventnih mladih ljudi podrivamo ih još više strahom i nesigurnošću. Naime u moru raznoraznih pravila i načela koja im pokušavamo strogo nametnuti ili ih kazniti kada upotrijebe neku riječ u pogrešnom obliku, dolazi do smanjenja njihove volje za izražavanjem i do potonuća njihove kreativne svijesti.

Stoga smatram kako je ovaj jezični savjetnik nešto što bi učenicima otvorilo jedan novi pogled na svijet jezika i izražavanja. Pogotovo onim učenicima kojima je književnost draža od jezika i razvijaju interes za nju, ali ih možda jezik koči u namjeri da se oprobaju u njoj. Mislim da kroz napuštanje tih okova i straha dolazi i ono što je pozitivno za obje strane (nastavnika i učenika), a to je da učenici dobivaju više prostora i slobode izražavanja, a kroz tu slobodu javlja se interes, kroz interes javlja se želja za sve češćom uporabom jezičnoga izražavanja u različitim oblicima, a kroz tu čestotnost dolazi i određeno iskustvo koje pomaže učenicima da prošire i svakim putem sve više unaprijede svoje komunikacijske mogućnosti.

I za kraj bih navela jednu od mogućnosti povezivanja ovoga predavanja s nastavom književnosti. Zadala bih učenicima da nakon odslušanoga predavanja napišu kritički osvrt na predavanje i iznesu svoje mišljenje temeljeno na osobnom iskustvu, o tome kakav su oni odnos razvili prema hrvatskom standardnom jeziku, njegovim načelima i paradigmi i koliko im jezični standard stvara olakotnu ili otežavajuću situaciju kada je riječ o literarnom izričaju. Naravno, ovakav zadatak, osvrt ili esej, zadala bih učenicima u četvrtom razredu srednje škole jer smatram da je to najprikladniji uzrast za ovakve teme, a i ovakav oblik predavanja jer imaju već dovoljno jezičnog iskustva i saznanja o jeziku da bi mogli kritički razmatrati ono o čemu su učili tijekom svojega obrazovanja.

Ela Ristevski

Comments are closed.

Sva prava pridržana 2022., Filozof iz Osijeka

Pravila privatnosti