“Novo normalno” – virtualna ili kombinirana nastava?

Novo normalno postalo je usvojenim načinom življenja svakidašnjice svih, pa tako i nas, sudionika obrazovanja. Odrazilo se na modus izvođenja nastave i otvorilo brojne perspektive i mogućnosti koje su se prije tek nazirale, no ne i realizirale. Jesu li te tehnologijske mogućnosti virtualne nastave uistinu pokazale prednosti našeg obrazovanja ili su same po sebi uzrokom manjkavosti recepcije znanja i razumijevanja nastavnog gradiva? Hoćemo li biti spremni na osnovi dosadašnjeg iskustva nositi se s takvim oblikom nastave ili izazovnim načinom rada koji predlaže kombinaciju virtualnog i realnog nastavnog procesa u vrlo bliskoj budućnosti, na jesen, za nekoliko tjedana? Hoće li takvi oblici rada funkcionirati i pružiti učenicima i studentima jednaku kompetenciju kao i realna nastava? Odgovore ne znamo, pitanja je mnogo, a vrijeme prolazi…

Oblici i načini rada virtualne nastave pružili su nam kako kolektivna tako i individualna iskustva. Stoga je objektivno da na tim temeljima pojedinačnih i kolektivnih doživljaja prosuđujemo o prednostima i nedostatcima takvog oblika nastave, to jest da uzmemo u obzir iskustva i posljedice tih iskustava u cjelini kako bismo donekle ispravno zaključili radi li se o prevazi prednosti ili nedostataka. Budući da su se mediji tijekom proteklih mjeseci dovoljno posvetili istraživanju te nedoumice, lakše nam je doći do nekih spoznaja i smjernica za buduće „bolje“ načine rada. Tako su na mnogim internetskim stranicama srednjih i osnovnih škola objavljena pojedinačna promišljanja učenika o osobnim iskustvima i općoj kvaliteti izvedbe virtualne nastave (u njihovoj školi). Prednosti koje su istaknuli jesu: više vremena za pisanje zadaće i posvećenost sebi i obitelji, kvalitetniji odmor zbog mogućnosti dužeg jutarnjeg spavanja, ušteda na prijevozu i vremenu putovanja do škole i nazad, udobnost rada od kuće, veća koncentracija u obavljanju obveza, brzina pisanja u računalnom programu u odnosu na ručno pisanje, stjecanje raznovrsnih kompetencija u radu s tehnologijom, bolja suradnja sa suučenicima preko društvenih mreža, smanjena mogućnost svađe i prepirke s vršnjacima i dostupnost školskog materijala u vlastitom domu na jednom mjestu.

No valja razmotriti i nedostatke čija nam je spoznaja važnija kako bismo se svi zajedno kao sudionici odgojno-obrazovnih kolektiva lakše snašli u nadolazećem razdoblju koje baš i ne obećava kontinuiranost realne nastave. Nedostatnost objašnjenja nastavnog sadržaja, samostalan rad na zahtjevnim zadatcima, nemogućnost socijalizacije s prijateljima i održavanja fizičkog ljudskog kontakta, potreba za pomoći roditelja, veća količina zadataka u odnosu na realnu nastavu, monotonost načina predstavljanja gradiva, sporost internetske veze, loše stanje osobnih računala i internetskog sustava predviđenog za slanje zadataka, nerazumijevanje i loša organizacija pojedinih nastavnika koji šalju poruke tijekom vikenda (zahtijevaju dostupnost učenika tijekom svih dana), opći stres i glavobolja zbog vremena provedenog na računalu, nepravda u ocjenjivanju, komunikacija s nastavnicima u više različitih aplikacija, generalno nezadovoljstvo maturanata, glavni su nedostatci u okviru kojih kojih učenici ističu problem održavanja virtualne nastave. Zanimljivost koju sam uočila odnosi se na poimanje manjka komunikacije i socijalnog odnosa među učenicima u razredu. Naime pojedinačno gledano, nije na sve učenike negativno djelovala spoznaja o mogućnosti provedbe dužeg perioda bez suučenika u razredu. Neki su učenici srednjih škola istaknuli kako će se „odmoriti“ od svađanja i loših odnosa u razrednom kolektivu, pa čak i s profesorima. Možda je to gledano s realne pozicije i očekivano jer smo svjedoci sve većeg nasilja i nerazumijevanja među mladima. Ipak, ono što me je najviše zabrinulo iz perspektive iskustva studentice i osobe koja se priprema za nastavničko zanimanje (a ujedno su to istaknuli i učenici), upravo je nezainteresiranost pojedinih profesora, odnosno vođenje nastave objavljivanjem poruka na nekim od postojećih sustava, točnije rečeno poruka koje nisu dovoljno jasne i ne mogu biti dobrom zamjenom za predavanje uživo (predavanje na daljinu u predviđenom vremenu po rasporedu za realnu nastavu).

Pored negativnih iskustava istaknula bih i osobno pozitivno iskustvo s profesorima koji su slali dovoljno jasne poruke, upute, audiozapise ili videopriloge vlastitoga predavanja koji su bili na razini kvalitete virtualne nastave uživo. Naravno da smo mi studenti razumjeli takve oblike komunikacije. Pravi problem jest što su te oblike rada rabili pojedini nastavnici u osnovnim i srednjim školama u radu s učenicima manje dobi koji ne mogu savladati složene zadatke i obveze tim putem. Iako je neupitno da je održavanje virtualne nastave otvorilo brojne mogućnosti poput stjecanja digitalnih kompetencija kod nastavnika i učenika, uporabe različitih multimedijskih sadržaja, upoznavanja s drugačijim načinom rada koji je sve više prikladan za tehnološko suvremeno doba u kojem živimo, pogledom na izložena realna iskustva, čini se da taj oblik rada u odnosu na realnu nastavu ima više nedostataka nego prednosti. Analiza tih iskustava, kao i osobnog s pojedinim profesorima, navodi mene i brojne druge učenike i studente na zaključak kako su upravo profesori, odnosno njihova loša organizacija i način komuniciranja putem interneta, glavni uzrok općeg nezadovoljstva virtualnom nastavom i psihičkog stresa. Vjerujem da se neki profesori nisu najbolje snašli te da su bili pod psihičkim stresom jednako kao učenici i studenti. Strpljenje, međusobna tolerancija i razumijevanje, vrline su koje smo svi tijekom provedbe virtualne nastave i trajanja pandemije koronavirusa uopće trebali usvojiti. Stoga svrha konstatacije o njihovu lošem pristupu nije osuda njihovih postupaka, nego isticanje potrebe za boljom digitalnom kompetencijom nastavnika/profesora kako bismo svi izvukli najveću moguću korist u budućim danima jeseni koja zbog nejenjavanja pandemije izgledno donosi ponovljenu mogućnost virtualne nastave.

Što nam donosi jesen? Odgovor nitko ne zna. Čak ni epidemiološki stručnjaci ne mogu nešto konkretno i sa sigurnošću reći. Ipak, neki su modeli nastave unatoč svemu predloženi i osmišljeni za različite moguće situacije koje se mogu dogoditi u školama i na fakultetima. Cilj je da realna nastava za učenike počne sedmoga rujna, no što će biti kasnije? Svaki dan u medijima slušamo kako će se odluke o načinu provođenja nastave donositi „lokalno“, u skladu s epidemiološkom slikom mjesta ili županije. No najbitnije je razmotriti što o tome kažu službeni podatci Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. Na mrežnoj stranici Škola za život objavljen je Akcijski plan za provedbu nastave na daljinu koji sadrži potrebne upute za provedbu različitih nastavnih aktivnosti tijekom nadolazećeg razdoblja školske i akademske godine u kojem su moguća sljedeća tri scenarija: nastava pretežito „uživo“ (realna nastava), mješoviti model nastave i nastava pretežito na daljinu (virtualna nastava). Nastava pretežito uživoodnosi se na plan koji podrazumijeva vraćanje učenika i studenata u škole i na fakultete, no po potrebi i provođenje modela učenja na daljinu (unutar kraćeg razdoblja) jer se nakratko pogoršala epidemiološka situacija. Također ovaj scenarij uključuje i provedbu nastave na daljinu za one učenike koji zbog bolesti ili važnih obveza moraju izostati s nastave. Mješoviti model nastave podrazumijeva da učenici i studenti sudjeluju u nastavnom procesu u školama i na fakultetima, ali i putem informacijsko-komunikacijske tehnologije koja će posredovati materijale u digitalnom obliku te omogućiti virtualno okruženje, kao i tijekom proteklih mjeseci održavanja virtualne nastave. To znači da će određene grupe učenika i studenata u nekim razdobljima pratiti nastavu od kuće na internetu. Dakle, taj model predviđa održavanje dijelom realne nastave, a dijelom virtualne nastave zbog epidemioloških okolnosti koje bi onemogućile istodobno praćenje nastave za sve učenike i studente. Ovaj model između ostalog nudi za više razrede osnovne škole mogućnost da jedan tjedan budu u školi, a drugi tjedan da „pohađaju“ virtualnu nastavu kod kuće. Tako bi se mogao iskoristiti puni kapacitet škole uz poštivanje epidemioloških mjera. Budući da je za neke srednje škole poput strukovnih škola teže provesti virtualnu nastavu u odnosu na osnovne škole, mješoviti model za njih predlaže opciju prema kojoj bi završni razredi imali realnu nastavu (u učionicama), dok bi ostali razredi u školi odradili praktičan dio nastave te alternirali tjedan po tjedan. U konačnici, kombiniranje realne i virtualne nastave ono je što mješoviti model predlaže kao proces koji bi se primjenjivao tijekom cijele školske/akademske godine. Prednost takvog modela jest manja mogućnost širenja zaraze i uporaba multimedijalnosti u nastavi koja je svakako poželjna u okvirima suvremene nastave, no je li takva praksa uistinu dobra i hoće li to ostaviti neke posljedice na produktivnost i psihu nastavnika zbog dodatnog opterećenja koje bi izazvao naknadni rad s učenicima/studentima pored onog primarnog na realnoj nastavi? Možemo postaviti pitanje jesu li učenici/studenti koji bi određeno vrijeme imali virtualnu nastavu „zakinuti“ u odnosu na one kojima su sve prednosti realne nastave u tom trenutku dostupne (neovisno o tome što bi se ponekad grupe izmjenjivale u provođenju realne i virtualne nastave). Ovo su osnovna pitanja koja uvjetuju kvalitetu mješovitog modela nastave i koja zahtijevaju praktične odgovore zbog relevantnosti uvođenja nečeg takvog kao što je kombiniranje virtualne i realne nastave.

Treći scenarij, nastava pretežito na daljinu,dobro je poznat svima nama. Kako mu samo ime kaže, taj model podrazumijeva učenje na daljinu tijekom većeg dijela školske/akademske godine, a sve ovisi o epidemiološkoj situaciji. No da bi se izbjegle neugodnosti i prethodna loša iskustva s virtualnom nastavom, provođenje ovog modela uključivalo bi praćenje i poštivanje smjernica za samu organizaciju virtualne nastave preko informacijsko-komunikacijskih tehnologija, preporuka za organizaciju radnog dana učenika/studenata i uputa za vrednovanje i ocjenjivanje u okvirima virtualne nastave. Uvođenje tih sastavnica u praksu moguće nastave na daljinu ističe potrebu za unaprjeđivanjem dosadašnje virtualne nastave koja je, kako ti naputci pokazuju, imala značajne nedostatke koji se u budućnosti moraju nadići za najveću moguću dobrobit obrazovanja koja se može postići u okolnostima ovih neprimjerenih zdravstvenih uvjeta.

Poučeni prethodnim iskustvom virtualne nastave i iščekujući rezultate funkcioniranja osmišljenih modela, moramo se nadati uspješnosti nastavnog procesa kako bismo zajedno kao razredni i studentski kolektivi izvukli najviše iz nadolazećih okolnosti i uvjeta. Naravno da nijedan model ne obećava nepostojanje problema. Zapravo je veći problem utjecaj svih promjena na psihu učenika i nastavnika. No to se može riješiti jedino međusobnom tolerancijom. Zajednička svijest učenika/studenata, nastavnika/profesora i roditelja o značenju tolerantne zajedničke suradnje, prijeko je potrebna za donekle funkcionalno provođenje mogućeg mješovitog modela, ali i modela nastave na daljinu.

Dora Romanjak

Comments are closed.

Sva prava pridržana 2022., Filozof iz Osijeka

Pravila privatnosti