Peter Terrin, Čuvar, Fraktura, 2013.
Peter Terrin flamanski je autor čiji su dosadašnji prozni radovi (šest književnih djela) nominirani za važne književne nagrade. Godine 2010. osvojio je Nagradu Europske unije za književnost. U nakladi Frakture roman Čuvar 2013. godine predstavljen je hrvatskoj čitateljskoj publici ne nailazeći, nažalost, na ozbiljniji kritički osvrt. Na 222 stranice i radnju podijeljenu u tri velika dijela s desetcima kratkih poglavlja u svakom, Peter Terrin razvija priču koja je prema sudu časopisa The Guardian spoj psihološkoga trilera i znanstvenofantastične priče.
O čemu doista progovara Peter Terrin i kojim se postupcima vješto poigrava konstruirajući priču s očišta jednoga (od) čuvara elitne zgrade gdje žive, zbog određenog razloga, isključivo bezobrazno bogati pojedinci, odgovor slijedi u nadolazećim redcima.
Diskurs Čuvara oblikuje pripovjedački glas izjednačen s jednim od likova, što daje naslutiti da je zapravo riječ o književnom tekstu predvođenim postmoderni omiljenim pripovjedačkim glasom iz prvoga lica. Michel pripovijeda priču i uvodi nas u svakodnevni život čuvara u podrumu suvremenog elitnog zdanja. Zajedno sa svojim kolegom, čuvarom Harryjem, sate, dane, mjesece i godine provodi u svega nekoliko kvadrata skučenoga prilagođenog prostora, a posao se sastoji od jutarnjeg pripremanja za stražarenje, prebrojavanja streljiva dopremljenog u podrumske prostorije zbog nepoznatog razloga, patroliranja golemim garažnim prostorom ispod spomenute stambene zgrade i čekanjem.
Michel i Harry nemaju ozbiljnijeg kontakta sa stanarima ili poslugom iako su uvjereni da su stanari, do određenoga trenutka, najvažniji elementi njihova posla koji mu daju smisao. Osim promatranja i prebrojavanja skupocjenih automobila, jednog toplog obroka koji im donosi Claudia, glavna obiteljska kuharica te razgovora o organizaciji (neimenovanoj u cijelom romanu), raspravljaju i o dolasku još jednoga čuvara kojeg je organizacija davno najavila. Harry je uvjeren kako su ljudi s vrha ipak zaboravili na to jer oni besprijekorno izvršavaju zadatke, dok Michel gaji sumnju da će im se netko ipak priključiti u čuvanju stanara. Ne preostaje im ništa drugo osim iščekivanja.
Prvi se dio romana fokusira na uobičajenost, dakle svakodnevicu spomenutih likova, što je Terrin ocijenio najboljim vremenom priče za upoznavanje s likovima. Michela krase plahost, senzibilnost, mirnoća, sanjarenje i podložnost retrospektivnim izletima, dok je Harry snažan, samouvjeren, pomalo svirep, nagao, iskustvom obdaren, odveć oprezan. Ta saznanja nižu se upravo iz Michelova očišta dok pere rublje, košulje, čisti toalet ili dok promatra krošnje stabla kroz pukotinu jedne od garaža za koju Harry ne zna. Michelove su misli uglavnom zabavljene sitnicama: razbijenom staklenkom marmelade od jagoda, čiji su sadržaj s betona Harry i on u tišini podijelili i muhom koja ostatke marmelade obilazi i kojoj prijeti metak jer je narušila svakodnevicu zujanjem, dakle, postojanjem. Već u prvom dijelu saznajemo kako stanari i posluga u isto vrijeme nekamo odlaze, bez objašnjenja, a dostavljač hrane kojega organizacija ima poslati – ne dolazi. Michelov i Harryjev život na razini ljudskoga dostojanstva, bez hrane i sredstava za osobnu higijenu postaju s vremenom glavna Michelova preokupacija, ali Harryjev je glas ohrabrujuć i nepokolebljiv. Smatrajući organizaciju dovoljno prepredenom da im postavlja nemoguće zadatke kao izazov i uvjet pri napredovanju, nijedan od njih ne pomišlja na izlazak iz podruma i obilazak zgrade. Barem zasad. Nijedan od njih ne zna kamo su otišli stanari, ne znaju je li počeo kakav rat bez da ih je organizacija obavijestila, u kakvom je stanju poljoprivreda, je li možda proveden kakav nuklearni napad te zašto je tišina oko zgrade toliko sablasna? Michel i Harry odlučuju – čekati, nastojeći se pri tom ne zamarati prolaskom vremena.
Oblikujući likove vjernom antropomorfizacijom sistemski ispranih mozgova, Terrin krajem prvog i u drugom dijelu romana čuvarima šalje osobu od koje je Harry zazirao – trećega čuvara. Svakodnevica im je narušena, Harry je nepovjerljiv prema neimenovanoj pridošlici, ali Michel je ipak nešto pristupačniji. Snažno istaknuta Harryjeva rasna diskriminacija trećega čuvara i nesnošljivost onoga tko im priječi napredovanje u rang elite eskalira u trenutku kada pridošli čuvar „priznaje svoje grijehe i otvara srce“ Michelu, za što surovi i ljubomorni Harry ima prljavo rješenje. Michel se tomu ne protivi. Michel šuti na Harryjeve odluke i činove. Michel junački trpi trenutke kad mu se Harry uvlači u postelju i pljune nekoliko puta u dlan prije nego postane ljutit.
Rješavanje sudbine trećega čuvara okidač je i za oblikovanje trećega dijela romana u kojemu Peter Terrin u punoj snazi i raskoši naracije podastire čitatelju svoju opisivačku i pripovjedačku moć. Pod Harryjevim vodstvom obojica krše sve propise i pravila čuvara te odlaze u obilazak zgrade znajući da je u zgradi ostala tek jedna osoba, tek jedan klijent o čijoj sudbini nisu obaviješteni. Točnije, nakon ubojstva, potrebno im je opravdanje kako bi se suočili sa stvarnošću izvan podrumskih/garažnih/njihovih prostorija.
Terrinovi opisi luksuznih stanova, skupocjene opreme i bogataških, materijalističkih sredstava zabave te trošenja novca i vremena suptilno ukazuju na sarkastični autorski komentar, a pomalo se romantičarski, onako načičkani i doslovno maniristički, izjednačuju s Michelovim rastrojenim psihičkim stanjem potpomognutim iscrpljenošću, praznim želucem i užasom od velikoga, otvorenoga prostora. Nijedan od čuvara nije impresioniran uređenošću interijera, oni bezglavo jure pronaći posljednjega klijenta koji je, prema Harryju – cilj njihova postojanja, a prema Michelu – jedina osoba koja zna odgovore na njegova pitanja. Vrijeme i prostor u tim trenutcima postaju relativne; u Michelovoj glavi one su razorene, razbijene, uništene dimenzije.
Michel u toj jurnjavi naizgled gubi Harryja iz vidokruga te u bunilu nailazi na – novine. Je li Michel uopće izgubio Harryja? Je li uopće Harryja pronašao kasnije (s okrvavljenom košuljom) ili je on sam bio ranjen? Ili nije uopće…? Jesu li Michel i Harry uopće ikada bili razdvojeni ili su samo dio jedne jedine osobe, dakle, jedne ličnosti? Sva ta pitanja do kraja romana nisu sasvim razjašnjena te na mnoge pojedinosti ostaju samo mogući odgovori na razini naslućivanja – što zapravo i potvrđuje Terrinov narativni potencijal.
Peter Terrin romanom Čuvar otvara problematiku čuvanja i čekanja u mnogim semantičkim sferama. Naime postavlja se pitanje o opterećenosti ljudskoga uma, podvojenosti ličnosti, mostu između frustracije i ambicije, psihičke neuravnoteženosti, naučenoj međuovisnosti ljudskih bića, paranoje, snazi iluzija i nesposobnosti racionalnoga prihvaćanja novonastale situacije. Predočavanjem sužavanja čovjekova uma dugim boravkom u suženom, zatvorenom, tamničarskom prostoru, gdje izostaju osnovni, obični ljudski užici poput ukusne hrane, dugih šetnji, zadovoljenja seksualnih potreba, uživanja u čistoj odjeći i odmoru u udobnom krevetu, otvara i pitanje o iluziji slobode, smišljenom društvu nadzora zadirući blago i oprezno čak, kroz oblikovanje Michelovih misli, i u distopijsku književnu sferu.
Čuvar je roman koji zahtijeva čitateljsku pozornost i predanost; čitatelja koji neće samo letimično iščitavati tekst, već čitatelja koji će o njemu promišljati i tumačiti Terrinove s razlogom istaknute detalje. Drugim riječima, Čuvar je prozopis koji nije za svakoga, već za one koji čitanjem znaju opažati.
Neupitno je da će nakon iščitavanja Čuvara predani čitatelj, kritičar, analitičar, ako je u njem bilo imalo osjećaja za Michelove i Harryjeve muke, i ako je doživio njihovu svakodnevicu s neprestanim iskušenjima strpljenja, u usnoj šupljini ničim izazvan osjetiti slatkoću marmelade od jagoda. Moguće je da će isti promišljati o vlastitom osjećaju, fobičnom ili ne, za veličinu prostora dok ulazi u smočnicu; da će se prisjetiti Michela i Harryja u iščekivanju nečeg životno važnog ili nečeg potpuno sporednog, po uzoru na Terrinove razvijene i legitimirane čuvarske kontaminacije, ako je romanu dopustio da ga svojom klaustrofobičnošću preuzme te ga ostavi zatečenog, začuđenog, u – iščekivanju.
Ana-Marija Posavec
