Marcello Simoni: Trgovac ukletim knjigama

 

Dulje sam vrijeme nastojala pronaći knjigu koja će me u potpunosti oduševiti, onako da ju pročitam bez daha, i da još neko vrijeme nakon završetka čitanja vrtim po glavi ideje kako bih ja riješila probleme glavnih likova. Lutajući jednog dana po knjižari uočila sam zanimljivu naslovnicu – redovnika pokrivene glave, u nekakvom tunelu – koja je odmah probudila u meni želju za uzimanjem te knjige u ruke i čitanjem sadržaja. Naslovnica je predstavlja sve ono što srednji vijek predstavlja meni – crkvu, mistiku, spletke. Sadržaj, kao i kritike ispisane na poleđini, obećavale su dovoljno da nekoliko minuta kasnije knjiga bude kupljena. Kada neko štivo bude uspoređeno s fantastičnim Ecovim romanom „Ime ruže“, ne preostaje mi ništa drugo nego prepustiti se čitanju.

Vrijeme radnje romana smješteno je u prvih desetak godina trinaestoga stoljeća, dok je mjesto radnja smješteno u crkve i samostane diljem Italije, Francuske i Španjolske. Po prirodi sam dosta sitničava i lako pamtim sitnice pa tako znam da u dosta knjiga, pogotovo onih čija je radnja smještena u neki period srednjeg vijeka, postoje mjesta, ljudi, situacije čiji opisi ne odgovaraju vremenu u koje je radnja smještena. M. Simoni očito je dosta vremena proveo proučavajući srednji vijek jer propusta nema, nema rupa ili nerazjašnjenih poteza – sve je jasno objašnjeno, kako je do čega došlo i zašto. Likovi su detaljno opisani, njihova povijest je posve jasna te čitatelj razumije njihove postupke koji mu se, zbog dobrog poznavanja likova, čine opravdanima. Upravo zbog dobrog upoznavanja sa svakim likom pojedinačno lakše su nam razumljivi i odnosi među likovima, tako da u jednom dijelu čitanja postajemo svjesni kako će neki od njih završiti, ali ne i kako će do toga doći. S tom je činjenicom povezana još jedna zanimljiva komponenta ovoga romana – obrat likova, koji iz pozitivnih prelaze u negativno ili obrnuto. Najbolji je primjer zapravo čuveni Vivenne iz Narbonne, predstavljen kao pozitivac, jadnik u bijegu, koji pokušava spasiti knjigu kako ne bi pala u ruke negativcima koji će tako zavladati svijetom. Iako tijekom čitanja, kao što sam već i spomenula, uviđamo kako on baš i nije toliko pozitivan koliko nam se na početku činilo, u trenutku kada otkriva svoj pravi identitet ostajemo šokirani. Posebno me se dojmilo što nakon njegova otkrivanja, i valjda jedini put u čitavom romanu, točan razlog  „preobraćenja“ nije razjašnjen, nego je na čitatelju da njegov potez shvati kako želi. Negativci koje sam spomenula najviše pridonose napetosti, čiji sam veliki ljubitelj, posebno u povijesnim romanima – premda obično moja potreba u tom pogledu ne bude zadovoljena. Kako su glavni likovi u bijegu i stalnoj opasnosti, prisutan je strah kako se neki od njih ( a naravno da imam i svog miljenika – lika koji je ostavio najbolji dojam na mene i za kojeg ne želim da umre/nastrada ni pod koju cijenu ) neće izvući. Opće je poznata stvar da glavni likovi „nikako ne smiju umrijeti“ pa tako i ovdje oni pronalaze rješenje za izlazak iz svake naizgled bezizlazne/po život opasne situacije. Ta je karakteristika inače prilično iritantna te prisutna u svakom književnom djelu. Međutim, ovdje me iznenadilo to da, unatoč svim tim „bezizlaznim situacijama“ u kojima glavni likovi „pomoću svoje nevjerojatne pameti/snage/nečeg trećeg“ dolaze do rješenja i spasa, napetost u meni ne jenjava ( što je inače rijetkost jer čitajući neki roman gotovo uvijek pogodim završetak i konačan rasplet pa nema neke pretjerane zainteresiranosti za daljnjim čitanjem, ali mi bude žao ne završiti započeto ). Ono što doista cijenim u ovom romanu, i što je zapravo izazvalo toliko oduševljenje u meni ( ali i u dečku koji je knjigu pročitao cijelu, od početka do kraja, što je za njega rekord ravan onom Sandre Perković na posljednjim OI ), jest da nema rupa, nema prebacivanja iz jedne situacije u drugu, a da nije taj prijelaz točno opisan i objašnjen. Nema praznih monologa u kojima se likovi propituju, u kojima razmišljaju i vode iscrpne rasprave sami sa sobom; nema pretjeranih i napornih opisa nekih prostora. M. Simoni je u svemu jednostavan, a opet tako detaljan i precizan – a to je svakako vrijedno hvale.

„Trgovac ukletim knjigama“ M. Simonija roman je koji bih preporučila svim ljubiteljima povijesti, spletki, brzinskih zapleta i raspleta te odmaranja uz knjigu koju ne želite ispustiti iz ruku i šalicu dobre kave. Čitka, lagana i zanimljiva, uistinu opravdava usporedbu s romanom Umberta Eca kojeg, prema mom mišljenju, i nadmašuje.

Comments are closed.

Sva prava pridržana 2022., Filozof iz Osijeka

Pravila privatnosti