Kako prepoznati probleme u ponašanju kod učenika?

Sve veći broj maloljetnih osoba s određenim problemom u ponašanju
Problemi u ponašanju djece i mladih – naša svakodnevnica?!

Kako bi se na problem ponašanja djece i mladih odgojno djelovalo, potrebno ih je razumjeti. Zato će nam stručnjaci iz tog područja dipl. krim. Tunjo Džijan i izv. prof. dr. sc. Goran Livazović pojasniti teoriju samoga problema.

Poštovani gospodine Džijane, poštovani gospodine Livazoviću, lijepo vas pozdravljam i, prije svega, zahvaljujem vam na odazivu za intervju! Inače, gospodin Džijan zaposlen je na poslovima kazneno-pravne zaštite djece i mladeži Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, dok profesor osim bavljenja  znanstvenim radom radi i kao profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku na katedri za Pedagogiju. Još jednom srdačno vas pozdravljam!

Tunjo Džijan : Dobar dan, hvala Vam na pozivu u svezi upoznavanja problematike mladih te njihovim problemima u ponašanju.

Goran Livazović : Poštovana kolegice Šlogar, također, srdačno Vas pozdravljam i zahvaljujem Vam na prijedlogu i pozivu na razgovor.

Brojna, nedavna istraživanja (Stojković, Dimoski i Eminović, 2013., Mikas, 2012., Stubbs, Ledić, Rubil i Zrinščak, 2017.) pokazuju kako je sve veći broj rizičnih čimbenika poput slabog socioekonomskog statusa, nemar roditelja, prisutnost agresije u obitelji i slično koji mogu dovesti do problema u ponašanju maloljetnih osoba. Samim time raste broj djece koja sjede u našim školskim klupama i sa sobom nose određeni problem. Ponukani tom činjenicom odlučili smo čuti što stručnjaci kažu na tu temu.

Što su zapravo problemi u ponašanju?!

Profesore Livazoviću,
prije svega, mogli bismo definirati probleme u ponašanju. Koja bi po Vama definicija bila najprihvatljivija?

Goran Livazović : Definicije i pojmovna određenja možemo podijeliti na tri razine. Prva razina jesu rizična ponašanja koja obilježavaju najbenigniji opseg često prolaznih i spontanih sklonosti rizičnom ponašanju djece i mladih, a koja s obzirom na izazovnost i zahtjevnost može prevenirati ili inhibirati roditelj, nastavnik ili odgajatelj. Druga su razina poremećaji u ponašanju koji predstavljaju ozbiljniju razinu antisocijalnog ili asocijalnog ponašanja koje traje od tri do šest mjeseci, a zahvaćaju različita područja života i rada djeteta ili mlade osobe te zahtijevaju ozbiljniji angažman stručnjaka. Treća i najozbiljnija razina jesu problemi u ponašanju o kojima se govori kada dolazi do ozbiljnog komorbiditeta više poremećaja u ponašanju zbog kojih se pojedinca smješta u poseban odgojno-obrazovni, penalni ili resocijalizacijski tretman, najčešće u specijaliziranim ustanovama poput maloljetničkih zatvora, posebnih domova ili stambenih zajednica i komuna.    

Gospodine Džijane, svjesni smo da se problemi u ponašanju najčešće vežu uz nekakva agresivna, aktivna ponašanja. Biste li rekli da je ta definicija neobuhvatna?

Tunjo Džijan : U vezi s navedenim ne možemo reći da su problemi u ponašanju vezani samo za agresivna ponašanja. Ti problemi daleko su širi te bi u svezi problema u ponašanju mogli reći da ima više definicija ili bi definicija morala biti sveobuhvatnija, pri čemu mislim na razne oblike neprihvatljivih ponašanja od samog agresivnog ponašanja koje može biti manifestirano kroz fizičku i psihičku agresiju. Također jedan od bitnih problema može se reći i da je stigmatizacija mladih te jedan od sve češćih oblika problema – povlačenje u sebe.

Profesore, Vi ste zasigurno stručni za područje sociologije i socijalne pedagogije pa nam možete objasniti to da Središnji državni portal definira probleme u ponašanju  kao  ponašanja koja se znatno razlikuju od općeprihvaćenih normi ponašanja. Čime zapravo može biti uvjetovano takvo ponašanje koje odstupa od ponašanja primjerenog dobi, situaciji i društvenim normama?

Goran Livazović : Odstupanje od dominantnih normi ponašanja karakteristično je za mlade s obzirom na razdoblje eksperimentiranja s različitim socijalnim ulogama, ali i specifično razumijevanje svijeta koji ih okružuje u kontekstu razvojno uvjetovanih izazova adolescencije. Današnja znanstvena istraživanja pokazuju da razlozi neprilagođenog ili društveno neprihvatljivog ponašanja mogu biti prouzročeni biološko-nasljednim karakteristikama (npr. antisocijalni poremećaj osobnosti ili ovisnosti), zatim psihološkim promjenama u ličnosti pojedinca kao posljedica neuroza, psihoza ili emocionalne traume te socijalnim okolnostima, iskustvima ili utjecajima koje pojedinac stječe tijekom odrastanja. Primjerice socioekonomska deprivacija može pojedince – koji to inače ne bi bili skloni učiniti – navesti na kriminalno ili antisocijalno ponašanje. 

Nije svaki problem isti – kako ih dijelimo?

Profesore, poznato je kako Bouillet i Uzelac (2007.) govore o podjeli na eksternalizirane i internalizirane poremećaje u ponašanju. Možete li objasniti što odlikuje jedne, a što druge poremećaje?

Goran Livazović : Internalizirani poremećaji u ponašanju najčešće su usmjereni na samog pojedinca te ne izazivaju veću društvenu štetnost okolini, ali su opasni za integritet i dobrobit osobe koja ih razvija. Primjerice to su fobije, depresivni poremećaj, potištenost, povučenost ili lijenost, sve do naučene bespomoćnosti. Ovisno o intenzitetu takvi poremećaji mogu napredovati u zloćudna oboljenja, samoozljeđivanje ili suicid. Eksternalizirani poremećaji u ponašanju najčešće su usmjereni na okolinu čije norme i pravila pojedinac aktivno i namjerno krši dovodeći u opasnost i druge članove zajednice, poput nasilja, uništavanja imovine ili kriminala.

Što to stvara problem i kako ga prepoznati?

Gospodine Džijane, postoje određeni rizični čimbenici koji potiču nastupanje problema u ponašanju. Možete li navesti neke od njih? Koji su možda najintenzivniji rizični čimbenici?

Tunjo Džijan : Jedan od najčešćih rizičnih čimbenika leži u obitelji, dakle u situacijama kada postoje disfunkcionalne obitelji i podržavanje članova obitelji u neprihvatljivom ponašanju. Često su to naučeni oblici ponašanja, stigmatizacija koja se očituje u izbjegavanju ili izoliranju pojedinaca iz društva, razni pritisci okoline, članstva u nekim takozvanim bandama.

Profesore, biste li se možda i Vi  mogli nadovezati na to pitanje ponukani iskustvom u radu s učenicima.

Goran Livazović : Složio bih se kako je prvi i najveći rizik neodgovarajući stil roditeljstva, uz nasilje i ovisnosti u obitelji. Takva traumatična iskustva služe kao emocionalni i genetski okidač koji kod pojedinca razvija sklonost problematičnom ponašanju. Socioekonomski status, naobrazba, kulturni i socijalni kapital roditelja i obitelji važni  su jer pojedincu omogućavaju usvajanje znanja i vještina kojima se kasnije služi poput alata ili vrijednog resursa u rješavanju životnih i društvenih izazova. Presudni su uzori i modeli s kojima osoba odrasta, od roditelja, vršnjaka sve do medijskih ideala jer svaki od tih portretiranih izvora manifestira specifičan stil ponašanja i načina rješavanja problema koji dijete ili mlada osoba modelira, usvaja i koji naposljetku vrijednosno prihvaća. Na najširoj društvenoj razini, presudna je kvaliteta društvene infrastrukture i ponuda aktivnosti za djecu i mlade jer pojedinac teško može prosperirati ako odrasta u kriminalom inficiranoj četvrti ili gradu, s lošom mrežom društvenih usluga poput obrazovnih institucija i manjkavim izborom sadržaja kulturnog provođenja slobodnog vremena.

Gospodine Džijane, najčešće smo upoznati s problemi u ponašanju koji se manifestiraju kroz nasilje. No biste li rekli da postoje neki novi problemi u ponašanju koji su karakteristični među učenicima za doba u kojem živimo?

Tunjo Džijan: Sukladno vremenu u napredne tehnologije kojem živimo sve prisutnije je nedopušteno ponašanje mladih koje se manifestira kroz uporabu društvenih mreža putem interneta, što je evidentno s povećanjem broja nedopuštenih ponašanja kroz razne objave uvredljivog sadržaja, a vidljiv je i znatan broj zlouporabe društvenih mreža koje se manifestiraju u formi kaznenih djela upoznavanja djece za pornografiju i distribuciju dječje pornografije. Sukladno navedenom može se reći da roditelji, a dijelom i nastavnici ne vrše provjeru upotrebe „pametnih“ telefona i pristupa internetskom sadržaju koji je svakako danas jedan od sveprisutnijih problema u svezi nedopuštenog ponašanja mladih.

Prepoznati problem i intervenirati

Evo pitanja za obojicu: Kako bismo kao učitelj, nastavnik ili roditelj mogli prepoznati određeni problem u ponašanju kod djeteta?

Tunjo Džijan : Problemi u ponašanju mladih mogu se prepoznati samo aktivnim pristupom prema mladim, prije svega praćenjem uspjeha u školi, prisutnosti na nastavi, aktivnim sudjelovanjem u praćenju nastave te u početku stupnjem verbalne agresije u školi, društvu, a posebno u krugu obitelji. Često nastavnici nemaju dovoljno vremena za individualni pristup pojedinim učenicima, nerijetko se nema vremena da se mlade sasluša u iskazivanju njihovih problema, a također se treba obratiti pozornost na stigmatizaciju pojedinih mladih zbog njihovih svjetovnih stavova, nacionalne pripadnosti, fizičkog izgleda, a posebice na društveni   i financijski status roditelja. S mladima treba mnogo individualnog rada i razgovora kako bi se razriješili za njih „nerješivi“ problemi. Posebice roditelji trebaju odvojiti više vremena za svoju djecu iako su i sami previše zaposleni i zaokupljeni svojim obiteljskim ili egzistencijalnim problemima. S djecom se mora „raditi“, odvojiti vremena i saslušati ih i pomoći im, posebno u vrijeme adolescencije kada se javlja velika nesigurnost i neopredijeljenosti, odgovoriti na njihova pitanja, a u takvim situacijama moramo im svi pomoći, od roditelja, nastavnika do svih članova društva.

Goran Livazović : Rekao bih kako je potrebno holistički sagledavati život i rad djece, promatrati njihovo funkcioniranje u obitelji, školi i razredu, u vršnjačkoj grupi i slobodnom vremenu. Puno je lakše zapažati eksternalizirane probleme jer su vidljiviji, dok će izazov biti osvijestiti potrebu pomoći djeci, mladima i njihovim obiteljima koje se nose s internaliziranim problemima u ponašanju. Razgovor, praćenje i nadzor, savjetovanje i autoritet odgajatelja uvijek su jamstvo povjerenja koje će otvoriti vrata kvalitetnoj komunikaciji. Učitelj, odgojitelj ili roditelj moraju biti pozitivni uzori u svijetu u kojemu je sve manje prosocijalnih heroja.

Gospodine Džijane, svakog se dana susrećete s maloljetnim delinkventima. Što biste rekli, s kojim se problemom najčešće susreću mladi, odnosno što ih dovodi do delinkvencije?

Tunjo Džijan : Danas se susrećemo s raznim oblicima delinkventnog ponašanja koji su često naučeni u obitelji: od fizičke agresije-nasilja preko ponašanja koja se manifestiraju verbalnim ponižavanjima nerijetko se formiraju asocijalne grupe koje se agresivno ponašaju uglavnom prema slabijim pojedincima. Zatim su tu krađe radi stjecanja novca za neke svoje prohtjeve, nabavu alkohola ili za nabavu opojnih droga, a u novije vrijeme uočljiva su delinkventna ponašanja preko društvenih mreža objavljivanjem lažnih profila, objavama uvredljivog sadržaja ili pornografskih materijala. Čest razlog takvog ponašanja mladih rezultat je naučenog ponašanja u obitelji, dokazivanja u društvu ili nedovoljnog „rada“ s mladim u svim segmentima društva.

I za kraj – mali savjet profesora Livazovića kolegama u odgojno-obrazovnom radu. Što biste,  poručili učiteljima, nastavnicima, stručnim suradnicima, roditeljima i odgajateljima u vezi s radom na prevenciji ali i intervenciji pri radu s djecom koja imaju određene probleme u ponašanju?

Goran Livazović : Prije svega, moraju biti kvalitetni stručnjaci kojima učenje i cjeloživotno obrazovanje moraju postati prioritet i misija. Druga je važna dimenzija ta da trebaju biti humanisti te shvatiti da su djeca i mladi s poremećajima u ponašanju ranjena i neiskusna bića kojima treba pokazati put prema izlasku iz situacije u kojoj se nisu svojevoljno našli. Preodgajati i resocijalizirati izuzetno je teško i komplicirano jer je riječ o populaciji s već izgrađenim antisocijalnim vjerovanjima i stavovima. Stoga, rana je prevencija najsnažniji društveni lijek za probleme u ponašanju, pri čemu se kvalitetni učitelji i škole nalaze na prvoj crti obrane. 

Za kraj – razvijajmo svijest da se problemi u ponašanju maloljetnika ipak naša svakodnevnica!

Poštovani gospodine Džijane, poštovani gospodine Livazoviću, zahvaljujem vam na korisnim i zanimljivim informacijama. Sigurna sam da smo svi nešto novo naučili, ali i da će informacije koje smo čuli biti korisne prilikom uočavanja i intervencije u slučaju problema u ponašanju djece i mladih.

Razgovarala Iva Šlogar

Comments are closed.

Sva prava pridržana 2022., Filozof iz Osijeka

Pravila privatnosti