Poznati hrvatski putopisac Matija Mažuranić često je putovao po Austriji, Srbiji i Bosni. Njegov putopis Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu krajinu, učinjen 1939-40. po Jednom Domorodcu više je nego poznat svim studentima kroatistike, a smatra se prvim cjelovitijim putopisom u hrvatskoj književnosti. Tekst je vrlo zanimljiv za čitati jer prikazuje bosansku svakodnevicu te istočnjačku egzotiku. Tijekom svog putovanja Mažuranić je posjećivao brojne gostionice, kavane i slično te posvećivao vrijeme opisivanju običaja i delicija karakterističnih za to područje. Dosta je pisao o hrani, a bosanske delicije nisu ga se osobito dojmile, pa tako govori o nekakvim običajima za stolom kod muslimana koji juhu jedu žlicom, koju odmah nakon jela bace, a meso i sve ostalo kidaju prstima što je nama u današnje vrijeme nezamislivo. Također, tijekom objeda sjede na podu oko sofre poredani od najstarijeg člana do najmlađeg, a Mažuranić se nakon objeda na podu požalio na trnce u nogama. Na koncu tog objeda uvijek piju kiselo mlijeko, a vino im je zabranjeno konzumirati jer je to božja krv. Spominje i običaj tijekom ramazana u kojem Turci ne smiju ništa okusiti pa tako ni vodu, a uvečer kada pukne top smiju jesti meso, kolače i slično. Kada im prijatelji dođu u goste najčešće ih ponude kavom i čibukom. Dosta vremena posvećuje se ispijanju kave što je karakteristično i u zapadnjačkoj kulturi te je ostalo isto do današnjeg vremena. Spominje i kako je u Visokom jeo pečeno janje, puretinu, pitu, pogaču, kupus, kolače te kako su Turci vrlo darežljivi što se tiče hrane. Naša zapadanjačka kultura zasigurno je puno liberalnija te ovakvi običaji na nas mogu djelovati začuđujuće, kao i na samog Mažuranića koji ih smatra pomalo primitivnima, no ipak vidimo da je gastronomija vrlo važna za prepoznatljivost i kreiranje kulture jedne zemlje.
Lucija Galić
