„Čovjekovo traganje za smislom“

Viktor Emil Frankl austrijski je neurolog i psihijatar čiji je životni put obilježen osobnim iskustvom patnje – preživljavanjem strahota Drugog svjetskog rata u nacističkim koncentracijskim logorima. Svoje bolno iskustvo ispraznosti i uzaludnosti tijekom boravka u logorima bila je prekretnica u njegovu životu. Ono što je osvijestio tijekom boravka u logorima zaključuje i u svojoj knjizi: generator čovjekova života njegova je potraga za smislom.

Frankl je bio utemeljitelj metode „logoterapije“ koja se i najviše ističe u njegovoj najprodavanijoj knjizi Čovjekovo traganje za smislom. Knjiga na inspirativan i dojmljiv način demonstrira hijerarhiju koncentracijskih logora. Čovjekovo traganje za smislom njegovo je najuspješnije djelo, a možemo reći i jedno od poznatijih psiholoških modernih djela. Knjiga je popularnost stekla zbog poruke koju nosi te zapisanih vlastitih iskustava, zapažanja i događaja koji su se zbili u logoru. Budući da je psiholog po zanimanju, Frankl stručno pristupa promatranju sudionika u nesreći (zatvorenika u logoru). Promatra ih i analizira kao što bi analizirao pacijente u svojoj psihološkoj ordinaciji. Osim toga u knjizi se doznaje o uvjetima u logoru, odnosu među zatvorenicima, odnosu čuvara i zatvorenika, teškom radu i još mnogi drugi detalji. Iz vlastita iskustva u logoru Frankl utemeljuje školu u psihologiji nazvanu logoterapija čije osnove iznosi u jednom dijelu knjige.

Viktor Emil Frankl poslan je u logor, kao i svi tada, ne znajući zapravo kamo odlazi. Nadao se da ide na prisilan rad, no završio je u zloglasnom Auschwitzu. Kasnije, prisjećajući se događaja prilikom dolaska u logor, zaključuje da svaki zatvorenik prolazi kroz tri psihološke faze. Prva faza jest šok koji zatvorenik proživljava kada saznaje da je stigao u logor. Prva se faza događa nakon susreta sa šokantnim i neprirodnim prizorima, primjerice izlazak dima iz dimnjaka plinske komore ili prvi prizori nepotrebnog iživljavanja čuvara nad zatvorenicima. Druga je faza nastupila prilično brzo – faza apatije. Čovjek postaje imun, otupljen i hladan na sve nenormalne događaje koji se događaju unutar logora. Oni ga više ne iznenađuju, ne osjeća nikakvu empatiju prema tome što se događa drugim ljudima s kojima dijeli jednaku sudbinu. Sve što je čovjeku u tome trenutku važno jest pomoći isključivo sebi i bliskim osobama kako bi se oslobodile nevolja. Treća i zadnja faza nastupa nakon čovjekova oslobođenja iz patnji logora kada on najprije sve proživljava kao san, ne može se vratiti u stvarnost i shvatiti da je slobodan. Nakon što konačno uspije, hvataju ga neutaženi apetiti za stvarima kao što su hrana i san, a koje su mu nedostajale u vrijeme zarobljeništva. Konačno, slijedi razočaranje zbog spoznaje da patnja nije gotova, da patnja postoji i u normalnom životu, u slobodi. Ta je činjenica za čovjeka izmorenog patnjom teško prihvatljiva, a autor ovdje opet predlaže pomoć na osnovi logoterapije.

Viktor je pronašao način da se izvuče iz svojih najtežih patnji, što čini osnovu njegove logoterapije – pronaći smisao. On govori da treba pronaći nešto u životu što je vrijedno življenja i patnje. Nekoliko puta u knjizi spominje Nietzscheov citat: „Ako znaš svoje „zašto“, možeš preživjeti gotovo svako „kako“. Citat jasno govori da ako imamo razlog, motivaciju i konačno smisao, ne postoji prepreka koja bi nas zaustavila. On je našao svoje „kako“ koje mu je pomoglo da izdrži svako „zašto“ – vidjeti svoju ženu još jednom u životu. Autor tvrdi da toliku snagu i utjecaj na čovjeka može imati samo ljubav, i to ljubav prema osobi ili ljubav prema nekakvom djelu. Bez ljubavi, psihološke snage, ne postoji druga stvar koja bi omogućila čovjeku da podnese takve nezamislive patnje koje su veće i jače od čovjekovih fizičkih mogućnosti. Zanimljiv je i njegov zaključak da oni zatvorenici koji su mogli naći smisao svojoj patnji kao i on, bolje su je i podnosili, a na kraju i preživjeli sve neprilike s kojima su se susreli.

Vrijednost knjige je i u opisima koncentracijskih logora i potresnih scena koje su bile svakodnevica na takvom mjestu. U jednoj prilici autor kaže da ih više nije smetala bol koju su im čuvari nanosili pa čak ni glad, nego bezrazložnost i bespotrebnost svih tih događaja. K tome ova je knjiga jedna od onih nakon čijeg se čitanja čovjek zamisli, ali možda i trajno promijeni.

Čitanje ove knjige nadahnjuje nas da se ubuduće, prije nego nešto učinimo, zapitamo ima li smisla to doista učiniti i ispunjava li nas to. U patnji možda ćemo se sjetiti svojega „zašto“ koje će nam pomoći da „stisnemo zube“, da lakše izdržimo, baš zato što znamo zašto i zbog čega to činimo.

Iva Grbeša

Comments are closed.

Sva prava pridržana 2022., Filozof iz Osijeka

Pravila privatnosti