Ivana Šojat, Zmajevi koji ne lete, Ljevak, 2020.
Ivana Šojat, poznata i priznata osječka književnica, nakon mnogih predstavljenih romana hrvatskoj čitateljskoj publici, prihvaćenih i nagrađivanih ne samo u Hrvatskoj, svibanj je neobične 2020. godine obilježila objavom romana za mlade metaforičkoga naslova Zmajevi koji ne lete. Iako svrstan u romane za mlađu populaciju, sadržajna složenost i tematska obrada aktualnih zbivanja iz perspektive tinejdžera Marijana ovaj prozopis može svrstati u žanr modernog obiteljskog romana koji bi ponajprije trebali pročitati ne samo mladi već i svi roditelji.
Tematska potka prozopisa problem je ovisnosti protagonista Marijana i njegovih školskih prijatelja, Cikija i Dabe. Njihov mladenački tinejdžerski bunt obilježen je konzumacijom osvježivača zraka. Drugim riječima – momci se drogiraju naizgled bezazlenim osvježivačima što rezultira gotovo epileptičnim napadima, zamućenom perspektivom, nemogućnošću normalnoga funkcioniranja i snažnom tjelesnom boli. Napomenuti je i kako je inspiracija za pisanje romana književnici bila istinita priča koja je, ne tako davno, intenzivno punila regionalne novinske članke. Radnja romana započinje u Psihijatrijskoj klinici kamo je Marijan prevezen nakon konzumacije i napada i gdje upoznaje psihoterapeuta Roberta. U početku nepovjerljiv protagonist se ipak s vremenom otvara psihoterapeutu i s njim napokon normalno komunicira.
Naviknuti na duge, bogate, gotovo barokne rečenice Ivane Šojat, u Zmajevima koji ne lete prebacujemo se na kraće, još uvijek snažne rečenične konstrukcije kojima se postiže slikanje svih slojeva tinejdžerske svijesti prepune svjesne namjere prikupljanja iskustva što izgrađuju razmišljanja i djelovanja mlade osobe, a nerijetko ju obilježuju za cijeli život. Kroz Marijanove razgovore s Robertom saznajemo o disfunkcionalnoj obitelji koja se u pripovjednom vremenu teksta službeno raspala prije četiri godine. Marijanova je majka Sonja otišla od kuće i ostavila ga s ocem te je odlučila „živjeti propušteni život“. Do tog je trenutka stanje u obitelji popraćeno Sonjinim vrijeđanjem supruga, njegovim omalovažavanjem, ali i odbacivanjem i ponižavanjem djeteta. Valja naglasiti kako Ivana Šojat cijeli taj nezdravi obiteljski nukleus i napetu atmosferu vjerodostojno prikazuje s pomoću glasa pripovjedača u prvome licu. Marijan je jedno od one „neželjene“ djece koje u ranim godinama analitički prodire u figuru roditelja koji to zapravo nije sudeći prema djelima. Suočivši se sa svojim stanjem, upravo sin postavlja važno pitanje ocu: Zašto si, nakon svega, tako blag? čime se nazire problem izostanka zdravoga autoriteta pri odgoju. Prikazi devijacije u obiteljima gdje patrijarhat proždire i unesrećuje majke u ovom je romanu sasvim srušen kao uvriježeni stereotip. Naime Ivana Šojat donosi protufiguru majke kao razarateljice obitelji i oličenja sebičnosti. S obzirom na to da je upoznata s Marijanovim problemom, tipični je primjer roditelja koji ne želi priznati sklonost djeteta određenoj ovisnosti i odlazak psihijatru smatra sramotom, dok je otac drukčiji – istodobno razuman, ali i poražen. Majka Sonja ne pati manje; patnju prikriva agresivnošću, bijesom, kavama s prijateljicama i tračanjem, a veći teret „sramote“ podnose otac i sin.
Pritisak na Marijana ne dolazi samo s obiteljske, roditeljske strane. Problematizacija prijateljskih odnosa među školarcima, podvizi kojima pojedinci dokazuju da su veće face ili carevi, odgovori na pitanja kako se svidjeti djevojkama i što predstavnice ženskoga spola žele u mladim godinama, s kakvim se frajerima žele zabavljati i kakvoga profila oni moraju biti – pitanja su koja otvara Ivana Šojat s pomoću lika nesigurnoga, šutljivoga Marijana. Što je prijateljstvo? Zanimljivo pitanje koje Robert postavlja mladiću pokušavajući dokučiti zašto su i kako došli na ideju konzumiranja takve vrste opijata, kako se osjećaju dok „puštaju zmajeve“ te kako funkcioniraju nakon toga. Rezultat je svakako bio poražavajući – ne postoji ugoda, samo bol koju Marijan osjeća i kojom „osjeća da postoji“. Konstanta su također i anksioznost, povlačenje u sebe i zastrašujuća šutljivost koju Marijan prekida očekivanim, otvorenim sukobom s roditeljima.
Što dijete pamti? Što želi? Kako nas odrasle vide mladi i kakvi smo u njihovim očima? Mislimo li da djeci nešto možemo prikriti? U što će dijete izrasti? Što dijete zapravo treba? Kako djeca pamte majku i oca, bake i djedove…? Ovo je tek nekolicina važnih pitanja koje postavlja Šojatičina proza. U tekstu se ne naslućuje osuda bilo koje osobnosti iako je važno primijetiti da su majka razarateljica, kolegica joj – majka snob i otac kukavica gotovo zastrašujuće vjerodostojno prikazani, kao i mladići s ozbiljnim problemom ovisnosti. Tekst također ruši i balkanski stereotip traženja pomoći preko psihološke terapije naglašavajući kako „nije lud onaj koji ide kod psihologa ili psihijatra“. Možda najvažnija pitanja koja Ivana Šojat pokušava postaviti svima nama tekstom Zmajevi koji ne lete zapravo glase ovako: Poznaju li uopće i upoznaju li roditelji svoju djecu tijekom njihova odrastanja i sazrijevanja? Daju li dovoljno pozornosti njihovim sjećanjima, željama, promišljanjima i shvaćanju svijeta? Jesu li dovoljno hrabri uroniti u tu problematiku i primjećuju li promjene svoje djece pri odrastanju? Gdje se i kada nalaze njihova djeca?
Alarmantna dijagnoza postavljena ovom prozom ne odnosi se, dakako, na sve tinejdžere i roditelje, ali razotkriva uzroke, posljedice, promjene te zahtjeve odrastanja s kojima se suočavaju pripadnici mlađe generacije, djeca dvijetisućitih. Marijan na kraju romana ipak zaključuje da je „bolje biti izopćenik nego budala“ te da je „bolje biti sam, nego s pogrešnim ljudima, na pogrešnom, zlom mjestu“. Refreširati je da to katkad i odrasli trebaju ponoviti i primijeniti žele li biti valjani primjer onima koji za njima ostaju i nasljeđuju svijet.
Ana-Marija Posavec
