(500) Days of Summer, red. Marc Webb, 2009.
Prije nego što započnem s osvrtom i kritičkim prikazom ovog filma, htio bih istaći da je tek mali broj filmova izvršio toliko jak učinak u doživljajnom, emotivnom smislu na mene i to ne samo kada u obzir uzmem žanr ljubavnih filmova nego i općenito.
Zašto sam ovaj tekst naslovio nekonvencionalna konvencionalnost? Prije svega, zbog toga što film smatram nekonvencionalnim u okviru žanra ljubavnih filmova, no pri tom ne mislim na to da su u filmu prisutni filmski i narativni postupci koji do tada generalno na filmu nisu zabilježeni i viđeni. U filmu su prisutni nekonvencionalni postupci vezani uz: upotrebu podijeljenoga ekrana (split screen), različite grafičke stilizacije povezane sa psihičkim stanjem glavnog muškog lika Toma, nevjerojatna semantička izdašnost (moguće je gotovo iz svakog djelića filma izvlačiti određene interpretacije i tumačiti znakove), odabir glazbe koja je provodni motiv filma i nije tek tako uvrštena, nego je u službi dočaravanja razvojnog puta likova tako da gradacijski prati razvoj radnje u filmu, česte filmske i glazbene reference, korištenje forme stripa/igrokaza u jednoj od scena, nelinearno pripovijedanje, pripovijedanje iz muške vizure kojim se uvjetuje jedan način interpretacije filma, iznevjeravanje trojnog modela ili paralelne strukture (A voli B, B voli C, B shvaća da na kraju voli A), pozicija naratora koji komentira Tomovu ljubavnu situaciju, cikličnost (kraj može biti novim početkom u smislu novog ljubavnog odnosa i pronalaženja nove ljubavi, ali može biti i početak kraja u smislu ponovne Tomove zaluđenosti novom djevojkom, Autumn) i otvoren kraj. Konvencionalnost se, dakako, tiče činjenice da, koliko god film bio nekonvencionalan i poseban u odnosu na generičke ljubavne filmove, on svejedno podliježe žanrovskim konvencijama ljubavnog filma jer je teško biti avangardnim kada se obrađuju univerzalne teme poput ljubavi.
Priča se vrti oko Toma, arhitekta u 20-im godinama koji umjesto da se bavi arhitekturom radi u firmi posvećenoj pisanju ljubavnih čestitki, i djevojke Summer koja dolazi raditi u istu firmu kao tajnica te se Tom zaljubljuje u nju nakon što ona u liftu pohvali njegov glazbeni ukus čuvši u Tomovim slušalicama pjesmu There is a light that never goes out grupe The Smiths. Taj je trenutak u filmu znakovit zato što na jednom drugom mjestu Tomova sestra izjavljuje da to što neka djevojka voli iste bizarne stvari kao on ne znači da je njegova srodna duša. Iako glazbeni ukus puno govori o osobi, o njezinu senzibilitetu, „govoru duše“, puno je važnije slaganje oko elementarnih životnih stvari i želja za zajedničkim nošenjem sa životnim teškoćama. Znakovita je i svojevrsna obrnuta socijalizacija – mala sestra savjetuje odraslog brata u vezi s ozbiljnim stvarima koje bi se ekskluzivno trebale ticati odraslih.
Ako izuzmemo scenu u kojoj je iskorišten split screen (očekivanja nasuprot stvarnosti) i koja je sigurno najvažnija jer se tu razbijaju Tomove iluzije, ključna je scena, po mom sudu, vezana uz gledanje filma Diplomac (The Graduate) kada Tom tek naknadno uviđa zašto Summer plače zbog kraja filma – Tom kraj interpretira kao sretan, a ne primjećuje brzu promjenu mimike lica iz radosti u tjeskobu tek vjenčanih glavnih likova u filmu. Nekako je i simptomatično da se zapravo u slučaju svih parova, bilo filmskih bilo iz „stvarnog života“, na njihovim licima tijekom vjenčanja ocrtava tjeskoba, manjeg ili jačeg intenziteta. Dobar je to primjer koji potvrđuje snažnu prožetost fikcije i života. Samim time, drugi je film vrlo sugestivan za tumačenje filma (500) days of Summer te postmodernistički postupci kolažiranja nisu paradni, nego ključni za njegovo razumijevanje.
Moguće je naposljetku reći da ovaj film pripada i žanru drame, osim romantične komedije, tako da su dvoje glavnih likova bili potrebni jedno drugome samo da bi si pokazali životni put i obogatili jedno drugo. Tom je Summer vratio vjeru u ljubav i preobrazio je iz cinične djevojke koja ne vjeruje u ljubav zbog konteksta razvedenih roditelja u djevojku koja je upoznala ljubav svog života, a Summer je Toma, time što ga je ostavila, „prisilila“ na pronalaženje smisla svog života i svoje iskrene strasti, ljubavi prema arhitekturi koja ne uključuje drugu osobu.
Smatram ovaj film jednim od najboljih ljubavnih filmova ikada snimljenih zbog svoje nevjerojatne značenjske izdašnosti, domišljatih filmskih postupaka, odabira glazbe koja gradacijski prati radnju filma, primjerice stih iz pjesme Hero Regine Spektor „He never ever saw it coming at all“ koja prati Tomovo uspinjanje na stepenice u nadi da ga Summer zove na proslavu jer želi biti s njime, ne sluteći što će saznati. Film zaslužuje visoku ocjenu i zbog uvjerljivog prikaza emotivne siline, ali i iznevjeravanja žanrovskih konvencija ljubavnog filma tek toliko da gledatelje naviknute na prokušane forme prisutne u ljubavnim filmovima ne odbije u potpunosti od gledanja filma.
Bono Cvitkušić
(izvor naslovne slike: Summary and Analysis for the film “500 Days of Summer” | by Ellen K. Thweatt | Medium)
